Ono nešto Proces

Proces kao prostor

Proces nije put od točke A do točke B. Proces je ono što se događa dok još ne znaš gdje si. Mjesto sumnje i nedoumice. Mjesto u kojem misao još nije rečenica, a osjećaj nije emocija nego stanje bez granica. Naučeni smo da stvaranje znači proizvod. Da pisanje znači tekst, da sve ima rezultat kao posljedicu. Da sve mora završiti u obliku koji se može imenovati i izmjeriti.

Dah prije rečenice. Misao prije mišljenja. “Ono Nešto” prije objašnjenja. Proces je međuprostor. Ne znaš gdje si. Niti zašto si tu. Ali ostaješ.

Ali stvaranje nije proizvod. Stvaranje je prostor u kojem ništa nije unaprijed odlučeno. Nešto već postoji, ali još ne zna kako će se zvati. U tom prostoru nema metode. Metoda dolazi kasnije, kada je oblik već stabiliziran. Proces ne traži sigurnost — traži dopuštenje. Zato je proces često nelagodan. Um traži okvir, početak i kraj, potvrdu da se nešto “događa kako treba”. Proces ne daje takvu potvrdu. On ne kaže “to je to”, nego “to postaje”.

Kada pokušamo kontrolirati stvaranje, ono prestaje biti proces i postaje objekt — nešto što možemo promatrati, analizirati ili dovršiti. Ali prije toga postoji stanje u kojem autor ne zna točno što radi, ali svejedno sudjeluje. Dah prije rečenice. Misao prije mišljenja. “Ono nešto” prije nego što postane objašnjeno.

"Ono nešto" nastaje svakom sumnjom, svakim pokušajem i pronalaskom puta u Procesu koji će definirati idući korak. Upravo „ono nešto“ ne dozvoljavamo da bude preskočeno, jer u tome je bit stvaranja. Proces je međuprostor - ne znaš gdje si, niti zašto si tu, u središtu impulsa, u središtu stvaranja. Djela ostaju nedovršena zbog sumnje – da li je dovoljno dobro, hoće li se prodavati, postoji li tako nešto već, mogu li ja to?

Proces stvara putokaze, dopusti si da ih vidiš, iza sumnje i nedoumice, pronalaziti ćemo znakove, tražiti ono nešto, i putokazi će se pojavljivati, jedan za drugim. Jer jednom kada uđeš u Proces – otkrivaš novu dimenziju stvaranja koju do sada nisi vidio.

Ako gradite nešto što traži formu...​